Nesumnjivo su se neki od vas nekada u životu (možda u sklopu nastave hemije u osnovnoj ili srednjoj školi) oprobali u izradi kakvog zgodnog kristala metodom kristalizacije iz zasićenog rastvora. Vjerovatno ste tada pokušavali uzgojiti lijepi, veliki kristal plavog kamena (bakar sulfata pentahidrata), kuhinjske soli (natrijumovog hlorida) ili možda čak limunske kiseline, a neki su se vjerovatno isprobali i u kristalizaciji običnog konzumnog šećera (saharoze).

Oni koji su za eksperiment koristili plavi kamen i limunsku kiselinu zasigurno su uspjeli uzgojiti lijepe, pravilne i relativno velike kristale, jasno izraženih ivica i ravni, dok oni koji su pokušavali s kuhinjskom soli vjerovatno nisu dobili tako lijepe kristale, već sitne kockice polijepljene jedne na drugu.

One lijepe, pravilne kristale koji izgledaju poput kakvog pravilnog geometrijskog tijela zovemo jediničnim kristalima. Tako jedinični kristal natrijumovog hlorida izgleda kao kocka, hromove i aluminijumove stipse kao oktaedar, a jedinični kristal niklovog sulfata heptahidrata vrlo je sličan kvadru. Oni zaista i rastu poput pravilnih geometrijskih tijela – takav spoljni oblik posljedica je njihove pravilne unutrašnje građe, odnosno načina na koji se molekuli u određenom kristalu slažu.

S druge strane, srasli kristali ili kolokvijalno sraslaci, nisu ništa drugo nego nakupina takvih jediničnih kristala koji su se prilikom rasta našli preblizu, pa su urasli jedan u drugog, ili je pak drugi počeo rasti na prvom. Iako su za neke primjene takvi kristali nepogodni (npr. za izradu elektronskih elemenata potrebni su jedinični kristali silicijuma), nisu zato ništa manje lijepi, što je za neke od nas sasvim dovoljno…

Autor teksta i fotografija: dr sc. Alen Bjelopetrović