U prethodnom tekstu upoznali smo se s nekim osnovnim karakteristikama zlata, pri čemu se svakako ističe njegova inertnost prema gotovo svim hemijskim supstancama. Ipak, svaki Golijat ima svog Davida, a svaki Ahil ima svoju petu. Tako ni zlato nije izuzetak.

Njegov se David zove zlatotopka, ili aqua regia (carska vodica). Riječ je o smješi azotne i hlorovodonične kiseline u zapreminskom odnosu 3:1. Takva smješa dovoljno je jako oksidirajuće sredstvo da oksidira čak i zlato, a produkt takve reakcije je hloroaurinska kiselina, H[AuCl4]. Dovoljno je stabilna da iz rastvora iskristalizira kao zlatnožuti kristali tetrahidrata (što će reći da se na jednom molekulu kiseline u kristalu nalaze i četiri molekula vode).

Prvi su je priredili majstori zanata, odnosno vještine poznate kao alhemija. Središni interes alhemičara predstavljalo je pretvaranje neplemenitih metala u plemenite s posebnim naglaskom na naravno zlato, kao jedini savršeni element. Iako je alhemičarski posao u velikoj mjeri bio naučno neutemeljen i baziran na raznim vjerovanjima, iz njega je ipak izišao pozamašan skup sistematski odrađenih eksperimenata iz kojih smo mnogo naučili.

Kasnije smo još upoznali i halogenide zlata kao što su zlato(III) hlorid AuCl3 i zlato(III) bromid AuBr3. Zajedno sa hloroaurinskom kiselinom smatraju se najvažnijim spojevima zlata, a primjenjuju se u klasičnim fotografskim tehnikama koje se baziraju na srebro nitratu, prilikom razvijanja fotografskih pozitiva (finalnih fotografija) kao sredstvo za toniranje.

Još je početkom 20. vijeka Robert Koch primjetio da zlatov cijanid djeluje baktericidno, pa je njim pokušavao liječiti tuberkulozu, no upotreba ovog spoja je ubrzo napuštena zbog relativno visoke toksičnosti po pacijente.

U novije vrijeme pak interes za nešto složenije spojeve zlata ponovno raste, pa su tako priređeni razni kompleksni spojevi organskih molekula sa zlatom. Većini njih je zajedničko to da je organski dio molekula na jone zlata vezan preko atoma sumpora. Neki od tih spojeva danas su komercijalno dostupni, a koriste se kao lijekovi za artritis.

Kako je kroz istoriju zlato uvijek vezano uz prestiž, tako i danas krasi mnoge predmete, čime ističe njihovu posebnost i visoku vrijednost, a pronašlo je svoju nišu i u gastronomiji. Zahvaljujući svojoj inertnosti nije otrovno pa se počelo koristiti i kao dodatak pomalo ekscentričnim i prestižnim jelima. Iako nema ukusa, zbog svoje karakteristične boje i strukture, zlatni listići posebno oplemenjuju određena jela. Tako barem neki gastronomi tvrde. Na popisu namirnica se može pronaći pod oznakom E175, koja označava zlatnu boju mineralnog porijekla, odnosno čisto zlato.

Autor teksta i fotografija: dr sc. Alen Bjelopetrović