Jedna od najčešćih muka gotovo svakog hemičara, koji se bavi sintezom novih organskih spojeva, upravo je činjenica da gotovo ni jedna poznata reakcija ne daje čiste produkte koje možemo tek tako uzeti iz reakcijske smješe, te činiti dalje s njima što smo već naumili.

Naprotiv, reakcijska smješa po završetku reakcije gotovo uvijek sadrži uz željeni produkt i neke spojeve koje nismo željeli dobiti ili koji nam ne trebaju. To mogu biti neke dodatne supstance koje nastaju u reakciji, ponekad je to čak i početni spoj, onaj iz kojega smo krenuli, koji nije izreagovao do kraja (odnosno, nije sav preveden u produkt), ali i neke supstance koje smo koristili kao aditive ili možda katalizatore.

Kako bilo, ponekad je iz takvih smješa vrlo teško izdvojiti produkt koji će biti dovoljno čist da bi ga mogli koristiti bilo u daljnjim reakcijama, bilo za neku drugu namijenjenu mu svrhu.

Jedna od najčešće korištenih metoda pročišćavanja organskih (i nekih neorganskih) supstanci, odnosno spojeva je hromatografija na koloni, odnosno stupcu. Ova metoda temelji se na različitoj podjeli supstanci u vertikalnom stupcu s obzirom na njihovu polarnost prilikom prolaska kroz kolonu. Naime, kolona je najčešće napunjena silikagelom ili aluminijum oksidom, koje su vrlo polarne supstance, suspendiranim u nekom (manje polarnom), najčešće organskom rastvaraču.

Na tako priređenu kolonu nanosi se rastvor uzorka kojega želimo pročistiti, te se propusti kroz kolonu. Budući da ista stoji vertikalno, dodatkom rastvarača na gornjem otvoru, pod uticajem gravitacije uzorak će se spuštati po koloni te će konačno izaći pročišćen na drugoj strani.

Tek sada kreće prava priča! Budući da su supstance koje čine smješu gotovo uvijek različite polarnosti, one polarnije sporije će putovati kroz kolonu. Zašto? Zato što i ovdje vrijedi ono staro, moguće prvo pravilo koje ste naučili iz kemije (dobro, nakon onog da u laboratoriji ne valja lizati kašiku….). Naravno, ono da slično privlači slično. Tako će supstance koje su manje polarne brže prolaziti kolonom, budući da će ih kroz nju vući rastvarač koji je manje polaran od punjenja kolone, dok će one polarne, punjenje čvršće držati, što će usporiti njihovo putovanje.

Na kraju tek ostaje sakupiti različite frakcije (pojedine djelove tečnosti koja izlazi iz kolone) i odrediti u kojoj od njih se nalazi naš željeni, pročišćeni spoj… Budući da su organski spojevi najčešće bezbojni, ponekad čak i ovaj korak predstavlja izazov. Ipak, na fotografijama možete vidjeti jedan od ljepših primjera hromatografije na koloni pomoću koje su razdvojeni obojeni spojevi, što je svakako olakšalo njihovu identifikaciju, ali i određivanje početka, odnosno kraja pojedine frakcije.

Autor teksta i fotografija: dr sc. Alen Bjelopetrović